Nezaboravak, potočnica, zmijske oči 

Srpsko narodno pozorište

Kamerna scena

Premijera: 16.12.2024.

Uloga na projektu: Dramaturg

Mina Petrić

NEZABORAVAK, POTOČNICA, ZMIJSKE OČI

Rediteljka: Tara Mitrović
Dramaturg: Đorđe Kosić
Scenografkinja: Marija Kalabić
Kostimografkinja: Senka Ranosavljević
Kompozitorka i pijanistkinja: Dunja Crnjanski
Saradnica za scenski pokret: Marija Milenković
Dizajner svetla: Filip Jović
Dizajner zvuka: Žolt Polgar
Asistentkinja dramaturga: Dragana Đokić
Asistent scenografkinje: Mladen Stojanović

Igraju:
Aleksandra Pleskonjić
Sonja Damjanović
Alisa Lacko

Majstor tona: Stefan Stefanovski
Majstorica svetla: Mia Mlinarević
Mikser videa: Boško Rauš
Inspicijentkinja: Snežana Radovanov
Suflerka: Nataša Barbir

Prva proba: 15. oktobar 2024.
Premijera: 16. decembar 2024, Kamerna scena

Reč dramaturga
U drami Nezaboravak, potočnica, zmijske oči, pozornica postaje krhka laboratorija sećanja – njihovog oblikovanja, raspadanja i neuhvatljivosti. Već od prvih trenutaka, komad podriva udobnu predstavu o linearnom vremenu uz naizmenično predstavljanje sadašnjosti i prošlosti, kao u ritmu metronoma, dopuštajući da se fragmenti porodične istorije iznova pretaču u trenutak koji likovi žive, nalik starim ranama koje se otvaraju upravo onda kada ih najmanje očekujemo. U središtu ove precizne dramske konstrukcije stoje tri žene, tri različite generacije, svaka na svoj način opsednuta temom sećanja i zaborava.
Teret nezalečene traume prenosi se sa generacije na generaciju, i na taj način, paradoksalno, sećanje prestaje da bude stvar prošlosti i postaje stvar budućnosti, usuda. Likovi se sećaju kako bi sebe (i druge) kažnjavali stalnim vraćanjem na krivicu, koja im ne dozvoljava da nastave dalje.
Vremenom, jedino što preostaje je sećanje; nema nastavka odnosa, samo reminiscencije i prebacivanja krivice, i sećanje se, na kraju, poistovećuje sa identitetom, a samim time, i zaborav sa smrću. Umesto jednostavnog poziva na saosećanje, Nezaboravak nudi mogućnost preispitivanja i dubljeg uvida u ono što čuvamo u pojedinačnom i kolektivnom pamćenju. Šta je to što nam zaista omogućava da krenemo dalje – da li je to iskreni oproštaj, iskorenjivanje nepravde ili nečija konačna odsutnost?
Upravo u tom rasponu mogućnosti leži prilika da preispitamo ono što pamtimo i način na koji odlučujemo da nastavimo dalje, i možda se zalečimo vremenom.
Đorđe Kosić

Reč rediteljke
Više nego višeslojan, komad Nezaboravak, potočnica, zmijske oči bavi se, pored sećanja i zaborava, velikim brojem fenomena – transgeneracijskom traumom, zapostavljanjem od strane majke, gubitkom deteta, gubitkom pamćenja, gubitkom empatije, bežanjem od bola, bežanjem od odgovornosti, a sve to – baveći se kompleksnom dinamikom odnosa unutar jedne specifične ženske porodice.
Primarni fokus pri stvaranju ove predstave bio je na otkrivanju anatomije njihovih prepletenih sudbina koje spaja nebriga i nepružanje ljubavi zarad uranjanja u sopstvene probleme i traume, a koje će se – upravo zato – preneti s kolena na koleno.
Ponovnim susretom triju krhkih i snažnih, sebičnih i ranjenih, krvno najbližih žena na svetu, pored pitanja – zašto smo, kao po pravilu, najsurovije prema najbližima, pri postavci komada nametala su se još mnoga. Da li postoji pravo na neuspešno roditeljstvo? Kako se takvo roditeljstvo prašta? I koliko ono košta?
U doba nekomunikacije, dehumanizacije, anksioznosti, opšte neodgovornosti, epidemije usamljenosti i sve češće pojave raka, demencije i drugih hroničnih bolesti, Mina Petrić skreće pažnju na suštinska pitanja kojima bi se što pre trebalo pozabaviti.
Zato ćemo pokušati da skrenemo pažnju na endemske činove kao što su preuzimanje sopstvene odgovornosti i prihvatanje sopstvene krivice jer su možda baš oni, kao u komadu, put ka razumevanju i oproštaju. I što ih se pre setimo, to su veće šanse da ne bude prekasno.